Ponovna rutina

Evo me opet na poslu.
Kako su ljudska bića zanimljiva, bilo mi je divno kod kuće i iskreno da nije financija ne bi se vraćala na posao ostala bi doma sa svojom djecom i psom, dočekivala muža sa smješkom i ručkom jer, iskreno, to mi paše. No, s druge strane, sada kada sam na poslu imam osjećaj da imam više energije i da sam bolje raspoložena nego kad sam bila doma i živjela životom kojim ja mislim da želim živjeti.

Pitanje: Zna li čovjek što želi?

Možda uopće nije stvar u odlasku na posao? Možda sama činjenica da se dižem ranije, šminkam, imam frizuru i na poslu dobivam komplimente kako lijepo izgledam, kako sam im falila i slično, diže moj ego u visine pa se zato ovako osjećam?

Nemam pojma!

Znam samo da onaj život koji mislim da želim i ovaj koji živim nisu isti. A bolje se osjećam u ovom kojeg kao ne želim. I što da se sada vratim na staro i da sam kod kuće po cijele dane? Vjerojatno bi se vratila u ono stanje letargije...
Kako da se čovjek osjeti zadovljnim što više imamo stvari koje kao želimo to nam više toga treba i to više sami ne znamo kaj bi sa sobom i sa životom.
Imam prekrasno dvoje djece, muža koji me obožava, roditelje koji brinu o nama čak imamo i pokojeg prijatelja za druženje. Za ovo vrijeme u kojem živimo imamo i super poslove i muž i ja kao i dobra primanja.

Što sada? Primanja su nam premala za sve naše želje, znači moramo raditi, s druge strane novci mi uopće nisu bitni u životu i mogla bih bez njih...mogla bi otići negdje na selo i živjeti od plodova svoga rada...to mi je kao želja u ovom trenutku mog života (samo kaj to još nisam nikome rekla)....

E da!

Imam jedan problem ili više njih.

Kao prvo nemam dovoljno hrabrosti za tako nešto, ugnjezdila sam se u uredu u kojem radim imam siguran posao i ne da mi se dalje. Kao drugo po mom mišljenju škole su na selu totalna katastrofa i ni iz bliza dovoljne za moju predragu djecu...Kao treće koliko dugo bi i tamo bila zadovoljna? Kada bi mi bilo dosta čišćenja za životinjama i okapanja vrta? Čim prvi puta pogledam nekaj u novinama ili tv-u kaj mi se sviđa pa bi ja to? Ili kad bi prvi puta tako lijepo uredila nokte da mi se više ne bi dalo uništavati ih? ili bi jednostavno legla u krevet i bacila se u depresiju jer sam nam upropastila život što sam nas dovela na selo...što mi nije ni najmanje strano......

Da to je možda ono što nam onda u stvari fali da bi bili sretni i zadovoljni! HRABROST! Hrabrost koja će nam dati snage za uzlet...da se okušamo u stvarima koje priželjkujemo i da priznamo poraz ako ne uspijemo. Sigurnost sadašnjeg života, laggodnost koju nam pruža život u gradu i ljenost koju si možemo dozvoliti u gradu a koju si ni pod razno ne možemo priuštiti na selu nas drži dolje.

I tako dolazim do zaključka sa smo u stvari (kao što je to vjeri+ojatno i puno ljudi prije mene shvatilo) sami sebi najveći neprijatelji. Najviše sami sebe kočimo!

Tko kaže da na selu ne bi škola bila 10 puta bolja nego u gradu i da ne bi bila 10 puta sretnija i bez tolikog stresa......

Uostalom nije to samo problem u ovom mom slučaju to je problem cijelog svijeta.

Zbog vlastite nesigurnosti i pomanjkanja hrabrosti da živomo kako želimo uglavnom težimo tome da imamo što više love, što bolje stvari i što više istih kako bi prikrili vlastitu nesigurnost i nezadovoljstvo te na taj način prskrbili neki "status u društvu" što god da to značilo i na taj način poručili svijetu kako smo zadovoljni presretni i kako imamo sve što želimo za razliku od svih koji nas okružuju.

Zanima me samo kako svi ti ljudi žive u privatnosti svoje sobe sami sa sobom.......da li su svejsni činjenice da im noci, stvari i sve ostalo materijalno na kraju života neće značiti apsolutno ništa ako neće imati blage oči koje će ih sa ljubavlju prepratiti na drugi svijet....

Možda je ono čemu trebamo težiti i čime bismo trebali biti zadovoljni bez obzira gdje živjeli i što radili te koliko imali, samo oni ljudi koji nas okružuju svojom ljubavlju i željom da budu s nama u dobru i zlu. Jer na kraju krajeva ja svoje najsretnije trenutke ne pamtim po tome kaj sam imala na sebi ili koliko sam novaca imala već s kime sam bila u tim trenutcima....

Što je pjesnik htio reći? Nemam pojma no u svakom slučaju se sad kad sam sve ovo napisala osjećam bolje....a to mi je i bio cilj.......