Što nam treba u životu za tu sreću pa na stotu........

........jedan klik u photoshopu i već smo spremni za europu........

Danas nisam bila kod kuće skoro cijeli dan, što je jako lijepa promjena, u zadnje vrijeme sam zatvorena u kući stalno. U stvari sm shvatila da sam na žalost jako lijena i da mi se ne da izlaziti iz kuće van. Danas sam išla doktoru, u dućan i po dijete u školu i osjećam se super. Naime dosta sam depresivna u zadnje vrijeme, što zbog hormona nakon poroda, što zbog nezadovoljstva financijskom situacijom koja nam se piše sljedeće godine. I sada u stvari razmišljam o tome kako čovjeku ustvari malo treba da se bolje osjeća, samo izlazak iz kuće puno znači. Nisam ništa spektakularno napravila ili bila na nekom čarobnom i prekrasnom mjestu, niti sam kupila nešto predivno i samo moje (kupila sam namirnice za ručak) ali to mi je bilo dovoljno da mi danas bude dobar dan i da se lakše nosim sa nekim obiteljskim situacijama poput cendranja starije kćeri zbog toga što je smjela pogledati SAMO JEDAN crtić (koji je trajao 1,5h) ili zbog toga što sa tatom mora ići prošetati NJENOG psa. Što u stvari želim reći sa ovim? Stalno nas sa svih strana bombrdiraju uglavnom silnom hrpom raznoraznih reklama koje nam u stvari govore kupi moje ili kupi mene i osjećati ćeš se bolje i vrijediti ćeš više, no činjenica je da nam je u stvari dovoljna samo mala promjena, neki mali pomak u svakodnevnici da se osjećamo bolje i drugačije. Smatram da nam je ponekad dovoljno kada izađemo iz svoje ulice umjesto ići lijevo otići desno, ako razumijete što želim reći. Otići u neki drugi dućan po mlijeko, prošetati se nekom drugom ulicom ili jednostavno umjesto da provedemo 1 sat buljeći u tv (što svi radimo bez obziro koliko trubili da to ne radimo) sjesti van u dvorište u toploj vesti i uživati u hladnom zraku za promjenu. Gledam neke žene u mojoj okolini koje da bi se oraspoložile potroše tisuće kuna na neku krpicu za obući ili neke nove cipele koje će obuti jednom ili dva puta, i da istina je da su sretne taj tren ili bar dok se ne pohvale svima što su kupile i koliko je to koštalo - ipak smo mi hrvati ne? ako nismo nešto platili preko tisuću kuna zašto bi to uopće kupovali ne? - no nakon toga se vrate u svoju uobičajenu kolotečinu i opet su sretno nesretne.

Moram priznati da me ova borba sa depresijom natjerala da razmišljam o hrpetini takvih stvari. Što mi zapravo radimo da bi bili sretni??? Trudimo se zaraditi što više novaca. Trudimo se imati što bolji posao (što zbog sebe, a što zbog toga da u očima drugih izgledamo bolje). Želimo kupiti djeci svaku novu igračku. Imati nove parfeme, nove mobitele, nove aute. A da li smo zbog toga sretni? Da li nas sam taj proces, taj put do našeg cilja usrećuje i da li uopće stižemo do cilja?

NE, jer što dalje idemo to više želimo. Pa što onda imamao na kraju od svega toga?? Imamo nervozu, žgaravicu, premalo vremena za obitelj, djecu koja ne znaju cijeniti sitnicu od srca, razvode i na kraju krajeva usamljenost - uglavnom imamo sve osim sreće i zadovoljstva.

Ja sam sada kod kuće, ne moram juriti u ured, ne moram slušati šefa kako ima hrpu posla i kako je nezadovoljan unatoč tome što zarađuje tisuće kuna u par minuta posla, ne moram juriti po djete u školu i pitati se da li je opet ostala zadnja. I da li sam sretna?

NE, još uvijek imam grč u želucu. Zašto? Stavimo malo depresiju na stranu. Mislim da sam jednostavno navikla na to i ne znam više drugačije. Zaboravila sam uživati u jutru obasjanom suncem, kiši na prozoru i jednostavnom božićnim lampicama. Netko bi mogao reći da sam odrasla. A ja kažem ako to znači biti odrastao ja to ne želim, želim biti ponovno dijete. A da li je to moguće? Da li je moguće biti djete koje se brine za svoju djecu, zarađuje, plaća račune i brine se o svjetskoj krizi? Ne znam odgovor na ovo pitanje, no potruditi ću se da ga saznam, jer nekako imam osjećaj da je u stvaru tu ključ sreće, to je ono što nam fali, biti ponekad pravo djete i uživati u sitnicama koje ne primjećujemo u vrtlogu užurbane svakodnevnice u kojem živimo da bi bili sretni.

Stoga ću staviti više božićnih ukrasa ove godine, više lampica, pogledati ću više crtića sa svojim djetetom, obući ću se toplo i uživati u šetnji na hladnom zraku ali neću ići uvijek istim putem. Kada padne kiša odvojiti ću pola sata i gledati u prozor kako su jednostavne i lijepe kapi kiše. I nadati se da postoji Djeda Mraz. Iskreno koliko god materijalnih stvari imamo sjećanje na sretne trenutke u mom životu nikada nisu bila vezana za njih - pa zašto onda da patim da ih imam više i da se uzrujavam ako nemam najnoviji model nečega kada nam je u stvari kad bi malo stali shvatili da bi se bolje osjećali sa jednim mirisnim cvijetom sa livade nego sa buketom skupih i umjetnih ruža iz cvjećarne........

Čak mislim da smo svi svjesni ovih stvari o kojima ja sada razmišljam i pišem samo ih zaboravimo, u cijeloj ovo utrci i žurbi koju zovemo svojim životom zaboravili smo stati i disati.

Gledam sad svoju obitelj koja se vratila iz šetnje i sam pogled na njih me usrećuje..........pa zar mi treba nešto više od toga da budem zadovoljna? Mislim da NE :-)

Ručak:

U trgovini sam kupila već gotovo rolanu sinjsku vrtinu punjenu sirom i šunkom.
2 mrkve
1 veća tikvica
2 velike crvene paprike
1 teglica kiselih lučica
1 teglica pečene paprike
1 velika šalica smeđe riže
sol, ulje

Priprema:
U posudu sa poklopcem za pečenje stavimo meso, mrkvu i tikvice narezane na prutiće, papiku narezanu na četvrtine poslažemo po mrkvi i tikvicama, posolimo, prelijemo sa uljem (ali ne previše ulja) malo podlijemo vodom, poklopimo i stavimo u pećnicu na oko 200° pola sata.
Nakon pola sata povrće izvadimo na dno stavimo rižu i na nju vratimo povrće (paprika na vrh) još malo podlijemo po potrebi da riža bude prekrivena vodom. Nakon cca 45 min ako je riža kuhana i meso pečeno ručak je gotov.

Ja sam uz to poslužila kisele lučice i gotovu pečenu papriku na salatu iz teglice.
Billo je super!