Što nam treba u životu za tu sreću pa na stotu........

........jedan klik u photoshopu i već smo spremni za europu........

Danas nisam bila kod kuće skoro cijeli dan, što je jako lijepa promjena, u zadnje vrijeme sam zatvorena u kući stalno. U stvari sm shvatila da sam na žalost jako lijena i da mi se ne da izlaziti iz kuće van. Danas sam išla doktoru, u dućan i po dijete u školu i osjećam se super. Naime dosta sam depresivna u zadnje vrijeme, što zbog hormona nakon poroda, što zbog nezadovoljstva financijskom situacijom koja nam se piše sljedeće godine. I sada u stvari razmišljam o tome kako čovjeku ustvari malo treba da se bolje osjeća, samo izlazak iz kuće puno znači. Nisam ništa spektakularno napravila ili bila na nekom čarobnom i prekrasnom mjestu, niti sam kupila nešto predivno i samo moje (kupila sam namirnice za ručak) ali to mi je bilo dovoljno da mi danas bude dobar dan i da se lakše nosim sa nekim obiteljskim situacijama poput cendranja starije kćeri zbog toga što je smjela pogledati SAMO JEDAN crtić (koji je trajao 1,5h) ili zbog toga što sa tatom mora ići prošetati NJENOG psa. Što u stvari želim reći sa ovim? Stalno nas sa svih strana bombrdiraju uglavnom silnom hrpom raznoraznih reklama koje nam u stvari govore kupi moje ili kupi mene i osjećati ćeš se bolje i vrijediti ćeš više, no činjenica je da nam je u stvari dovoljna samo mala promjena, neki mali pomak u svakodnevnici da se osjećamo bolje i drugačije. Smatram da nam je ponekad dovoljno kada izađemo iz svoje ulice umjesto ići lijevo otići desno, ako razumijete što želim reći. Otići u neki drugi dućan po mlijeko, prošetati se nekom drugom ulicom ili jednostavno umjesto da provedemo 1 sat buljeći u tv (što svi radimo bez obziro koliko trubili da to ne radimo) sjesti van u dvorište u toploj vesti i uživati u hladnom zraku za promjenu. Gledam neke žene u mojoj okolini koje da bi se oraspoložile potroše tisuće kuna na neku krpicu za obući ili neke nove cipele koje će obuti jednom ili dva puta, i da istina je da su sretne taj tren ili bar dok se ne pohvale svima što su kupile i koliko je to koštalo - ipak smo mi hrvati ne? ako nismo nešto platili preko tisuću kuna zašto bi to uopće kupovali ne? - no nakon toga se vrate u svoju uobičajenu kolotečinu i opet su sretno nesretne.

Moram priznati da me ova borba sa depresijom natjerala da razmišljam o hrpetini takvih stvari. Što mi zapravo radimo da bi bili sretni??? Trudimo se zaraditi što više novaca. Trudimo se imati što bolji posao (što zbog sebe, a što zbog toga da u očima drugih izgledamo bolje). Želimo kupiti djeci svaku novu igračku. Imati nove parfeme, nove mobitele, nove aute. A da li smo zbog toga sretni? Da li nas sam taj proces, taj put do našeg cilja usrećuje i da li uopće stižemo do cilja?

NE, jer što dalje idemo to više želimo. Pa što onda imamao na kraju od svega toga?? Imamo nervozu, žgaravicu, premalo vremena za obitelj, djecu koja ne znaju cijeniti sitnicu od srca, razvode i na kraju krajeva usamljenost - uglavnom imamo sve osim sreće i zadovoljstva.

Ja sam sada kod kuće, ne moram juriti u ured, ne moram slušati šefa kako ima hrpu posla i kako je nezadovoljan unatoč tome što zarađuje tisuće kuna u par minuta posla, ne moram juriti po djete u školu i pitati se da li je opet ostala zadnja. I da li sam sretna?

NE, još uvijek imam grč u želucu. Zašto? Stavimo malo depresiju na stranu. Mislim da sam jednostavno navikla na to i ne znam više drugačije. Zaboravila sam uživati u jutru obasjanom suncem, kiši na prozoru i jednostavnom božićnim lampicama. Netko bi mogao reći da sam odrasla. A ja kažem ako to znači biti odrastao ja to ne želim, želim biti ponovno dijete. A da li je to moguće? Da li je moguće biti djete koje se brine za svoju djecu, zarađuje, plaća račune i brine se o svjetskoj krizi? Ne znam odgovor na ovo pitanje, no potruditi ću se da ga saznam, jer nekako imam osjećaj da je u stvaru tu ključ sreće, to je ono što nam fali, biti ponekad pravo djete i uživati u sitnicama koje ne primjećujemo u vrtlogu užurbane svakodnevnice u kojem živimo da bi bili sretni.

Stoga ću staviti više božićnih ukrasa ove godine, više lampica, pogledati ću više crtića sa svojim djetetom, obući ću se toplo i uživati u šetnji na hladnom zraku ali neću ići uvijek istim putem. Kada padne kiša odvojiti ću pola sata i gledati u prozor kako su jednostavne i lijepe kapi kiše. I nadati se da postoji Djeda Mraz. Iskreno koliko god materijalnih stvari imamo sjećanje na sretne trenutke u mom životu nikada nisu bila vezana za njih - pa zašto onda da patim da ih imam više i da se uzrujavam ako nemam najnoviji model nečega kada nam je u stvari kad bi malo stali shvatili da bi se bolje osjećali sa jednim mirisnim cvijetom sa livade nego sa buketom skupih i umjetnih ruža iz cvjećarne........

Čak mislim da smo svi svjesni ovih stvari o kojima ja sada razmišljam i pišem samo ih zaboravimo, u cijeloj ovo utrci i žurbi koju zovemo svojim životom zaboravili smo stati i disati.

Gledam sad svoju obitelj koja se vratila iz šetnje i sam pogled na njih me usrećuje..........pa zar mi treba nešto više od toga da budem zadovoljna? Mislim da NE :-)

Ručak:

U trgovini sam kupila već gotovo rolanu sinjsku vrtinu punjenu sirom i šunkom.
2 mrkve
1 veća tikvica
2 velike crvene paprike
1 teglica kiselih lučica
1 teglica pečene paprike
1 velika šalica smeđe riže
sol, ulje

Priprema:
U posudu sa poklopcem za pečenje stavimo meso, mrkvu i tikvice narezane na prutiće, papiku narezanu na četvrtine poslažemo po mrkvi i tikvicama, posolimo, prelijemo sa uljem (ali ne previše ulja) malo podlijemo vodom, poklopimo i stavimo u pećnicu na oko 200° pola sata.
Nakon pola sata povrće izvadimo na dno stavimo rižu i na nju vratimo povrće (paprika na vrh) još malo podlijemo po potrebi da riža bude prekrivena vodom. Nakon cca 45 min ako je riža kuhana i meso pečeno ručak je gotov.

Ja sam uz to poslužila kisele lučice i gotovu pečenu papriku na salatu iz teglice.
Billo je super!

Početak....

Evo prošlo je jutro i došlo podne a ja još uvijek sjedim pred kompom i razmišljam što napisati u svoj prvi post na blogu. Doduše ovo nije moj prvi blog, moram priznati, već drugi. Prvi je neslavno zboravljen i potpuno propao što zbog moje nezinteresiranosti a što zog pomnjkanja vremena za pisanje. No kako sam sada kod kuće gotovo stalno, to mi ne bi trebao biti problem, jel tako? Od kada znam za sebe u meni postoji neka želja za pisanjem, no pomanjkanje inspiracije mi je uvijek problem. Sjećam se imala sam oko 12-13 godina kada sam pokušala napisati krimić inspirirana knjigama Agathe Christie hahahaha presmiješno napisala sam cijeli roman u tri rečenice, zaključila da to nije za mene i ostavila se toga. No želja je u meni ostala. Nakon što mi je nekoliko puta ljubav srce slomila odlučila sm se za ljubavni roman no slična stvar, ovog puta sam čak cijelu stranicu ispisala i to na pisaćoj mašini, što je za mene u to doba bila stvarno velika stvar. Naravno i tada je ljenost prevladala i prepustila sam se daljnjim izlscima i zaboravila na pisanje. Sada sam udana sa dvoje djece, na porodiljnom dopustu, u našoj dragoj zemljici kao i u cijelom svijetu se crno piše - netko je odlučio da je vrijeme za krizu i totalni kolaps (ja mislim da je sve to umjetno stvoreno te se radi o pokušaju bogataša da se riješe sirotinje no tko mene pita hahahha) pa smo moj dragi mužić i ja zaključili kako nam je potrebno još love da preživimo. Kako zaraditi još novaca? On radi cijeli dan u uredu i nema vremena. Ja ne mogu nigdje bez bebe. Znači rješenje je naći posao za rad kod kuće. Ovo je vic godine. Moglo bi se reći da tako nešto skoro i ne postoji. Naravno oglasnici su puni oglasa za punjenje koverti i sličnih stvari, čiji oglašivači obećavaju hrpetine novaca u samo tjedan dana, ključ je u tome da im prvo pošalješ jednu simboličnu svotu koja im garantira da nećeš odustati. A nakon čega se oni više nikad ne jave tebi. nišla sam na zanimljiv oglas za rad kod kuće, potpuno legalan, no kvaka je u tome da će se oni meni javiti po potrebi ŠTANGA opet. Pisanje bloga kao izvor zarade? Super ideja no o čemu pisati. Ja nisam neki štreber sa 5 završenih fakulteta ili sa 10 zanimljivih hobija, ne znam puno stvari, ustvari sam, trenutno, obična prosječna kućanica koja čuva i pazi svoje malo blago, kuha, čisti kuću (neredovito) i svaki dan se čudi kako taj naš pas može spavati cijeli dan. A kad dođe 5 sati sa veseljem (poput našeg psa) mašem zamišljenim repom i čekam muža da dođe s posla i dovede našeg prvog anđela iz škole. Pa što ja imam zanimljivog za napisati? Hoće li itko čitati ono što ja pišem i zašto? Zašto bi nekoga to zanimalo? Pa evo dok ovo pišem rađaju se ideje što ustvari nije uopće loše. "Draga jednostavno odaberi neku temu svaki dan i obradi je kao školsku lektiru" - upravo mi je sinulo u glavi, pa to ne bi ni bilo tako loše. S obzirom da imam dvoje djece imam iskustva s djecom, imam iskustva sa kuhanjem a trenutno sam majstor u prematanju bebe. Imam nekakvo mišljenje o apsolutno svemu i uopće me ne dira misli li tko da nisam u pravu. Pa naći će se nešto zanimljivo, ako je širokoj masi zanimljiv Big Brother zašto ne bi bio moj blog. A kao bonus svaki dan planiram i napisati jedan od mojih isprobanih recepata, kažu mi da dobro i zanimljivo kuham, ja inače nikome ništa ne vjerujem pa tako ni ovo, no nakon objave recepata - pod uvjetom da itko ikada pročita moj blog- procjenite sami. No da, htjela sam reći ustvari sljedeće, dok ne smislim neki dobar način za zaradu kod kuće pisati ću blog i možda konačno dobijem zanimljivu i novu ideju za roman ili knjigu, to bi me stvarno oduševilo.

A evo da napišem i današnji recept, moram naglasiti da pokušavam kuhati "zdrava jela" te da onaj recept koji objavim taj dan i kuham.

Gulaš na moj način
Sastojci:
1 srednja glavica luka
2 veće mrkve
2 šake crvene leće
50 dag svinjkog mesa za gulaš
3 srednje velika krumpira
pasirana rajčica - po vlastitom ukusu
sol, papar, vlasac, peršin

Priprema:
Luk i mrkvu malo prepecite na ulju. Na to dodajte meso. Posolite.
U drugoj posudi kratko prokuhajte leću.
Kada meso igubi boju sirovog mesa dodajte prokuhanu leću,
krumpir oguljen i narezan na kockice i ostale začine, podlijte
vodom i pustite da se krčka na laganoj vatri dok se leća ne raspadne.
Po potrebi dodajte još malo vode.
Kada je leća raskuhana dodajte pasiranu rajčicu, popotrebi još
začina malo prokuhajte i skinite sa vatre.
Uz ovo jelo poslužite poželji zelenu salatu i kukuruzni kruh.

Toliko za prvi puta.........